Godinama je smanjenje otpada od hrane u Europskoj uniji bilo stvar strategija i preporuka. To se promijenilo: revizijom Okvirne direktive o otpadu (Direktiva (EU) 2025/1892) države članice dobile su pravno obvezujuće ciljeve s rokom.
Brojke
Do 31. prosinca 2030. svaka država članica mora smanjiti otpad od hrane za 30 % po stanovniku u maloprodaji, ugostiteljstvu, uslugama prehrane i kućanstvima, te za 10 % u prerađivačkoj i proizvodnoj industriji — u odnosu na referentno razdoblje. Time se EU uskladila s globalnim ciljem održivog razvoja 12.3 Agende 2030.
Kontekst: u Europskoj uniji godišnje nastane oko 59 milijuna tona otpada od hrane, s procijenjenom tržišnom vrijednošću od približno 132 milijarde eura. Značajan dio nastaje upravo u ugostiteljstvu i uslugama prehrane — sektorima na koje se obvezujući cilj od 30 % izravno odnosi.
Što slijedi za profesionalne kuhinje
Obveza je formalno na državama, ali države je ne mogu ispuniti bez sektora u kojima otpad nastaje. Realno je očekivati tri stvari: preciznije praćenje količina (jer se smanjenje ne može dokazati bez mjerenja), izvještajne obveze koje se spuštaju na veće subjekte kroz ESG okvire poput CSRD-a, i rastući pritisak javne nabave na dokumentirane ishode umjesto deklarativnih tvrdnji.
Za kuhinju to znači da pitanje više nije „hoće li se otpad od hrane morati mjeriti i smanjivati“, nego „čime“. Griffon pristup je obrada na mjestu nastanka: ostatci se kontinuirano razgrađuju aerobnom digestijom, a ugrađene vage daju primarne podatke o masi — istu vrstu podataka koju izvještajni okviri traže.
Izvori: Direktiva (EU) 2025/1892 o izmjeni Okvirne direktive o otpadu; Eurostat, statistika otpada od hrane; UN Agenda 2030, cilj 12.3.